Biografija benda “Šta bi dao da si na mom mjestu” u izdanju Lagune, iz pera jednog od najvažnijih rok novinara i najvećeg poznavaoca te grupe Dušana Vesića ušla je u najuži izbor za Glasnikovu nagradu iz oblasti publicistike u 2014. godini.
U knjizi koja se čita kao uzbudljiva biografija benda od njegovog nastajanja, popularnosti, histerije koja ih je pratila, odlazaka i dolazaka ljudi u bend, do njegovog kraja i propasti zemlje i grada u kome je nastao, Vesić uz mnogo poštovanja i ljubavi piše o dobrom i o lošem u grupi.
On govori o Bregoviću, Bebeku, Tifi, Alenu, Ipi Ivandicću – tragičnoj figuri Ju roka – i drugim muzičarima, dokumentovano fotografijama, novinskim tekstovima, pričama poznanika, prijatelja, menadžera ali bez zadiranja u privatnost i jeftinog korišćenja skandala (kojih je bilo).
“Bez obzira što ne postoji 25 godina, Bijelo dugme je i dalje je živo i stalno ide nekim svojim putem. Kad god zagrebem malo po nečemu što ima veze sa njima, otvori se bunar svega i svačega. Ova knjiga je jedan momenat u istoriji Bijelog dugmeta i mada je moj izdavač reklamira kao deifinitivnu biografiju, potpuno sam siguran da će biti još jedan faza Dugmeta i još jedna knjiga o njemu”, rekao je on ranije Tanjugu.
Osvrnuvši se na činjenicu da Dugme nikada nije napravilo svetsku karijeru a imalo je sve “atribute” velikog rok benda, Vesić kaže da je Bijelo dugme bilo “kolateralna šteta hladnog rata”.
“Zapad nije hteo ništa sa druge strane Gvozdene zavese, a mi smo bili iza iako to u stvari nismo bili. Rusima smo bili sa druge strane Gvozdene zavese iako zapravo nismo. Bijelo dugme nije moglo ni na zapad ni na istok”, objašanjva on.
Politički, Dugme nije moglo da napravi međunarodnu karijeru. Zna se da je menadžment stranih muzičara koji su nastupali ovde kupovao albume Dugmeta i da se znalo ko su “dugmići” i šta sviraju ali je političko bilo nemoguće da se probiju.
Izvor: Press

