Skoro svaki noviji pisac (pjesnik!) u nekom svom obraćanju javnosti lamentuje nad činjenicom što nije čitan, nije prikazan, što se njegova suštinska mudrost ne širi po školama. Što nije zastupljen u zbornicima, čitankama, na trgovima, kao stencil u zapišanom podzemnom prolazu, kao reklama za nove pelene. Ovdje nema mjesta prežvakavanju priče o modernom dobu kao praznoglavom itd. Ovo vrijeme nam je najbolje dato i s njim moramo da živimo. I mene je pogađala ta neopravdana kletva nepročitanosti. Potom sam postao ravnodušan prema njoj. Danas, pod tušem, shvatam zašto je sva takva želja pogrešna.
Pišem uvijek u, barem labavom, stilskom obruču. To znači da napuštam stare stilove, i smatram svako to napuštanje, kao i Kotlajić, napretkom stila[1]. Međutim, nov tekst i nov stil nose sa sobom nešto što čitalac starog nije očekivao. Takav tekst, čitaocu koji očekuje poznato, je izdaja ne samo njegovih očekivanja već i njega kao institucije.
Znam da nisam čitan. Mislim da čak i ljudi koji su me čitali nikada nisu do kraja izdržali. To je zato što sam u svojim nastojanjima uvijek težio da iznevjerim čitaoca, da mu ne tetošim i da ga zbunim. Samim tim, očekivao sam da se mom tekstu ne prilazi kao nečemu relevantnom. Čak me i iznenađuje kad vidim da je neko, čitalac per se, prišao samoinicijativno i izdržao moj tekst, čak i razmišljao o njemu.
Vjerujem u to da tekst danas jedino može da sasvim uspije ako nikada nije pročitan. On kao takav prijeti iz zapećka, on je tumor koji se rascvjeta i odnese djelić starog mišljenja. Znači li to da su svi pročitani tekstovi neuspjeli? Ne, samo da su neuspjeliji, oni su provaljeni, oni bivaju poznati i pritom se njihov sadržaj može denuncirati.
Nepročitanom tekstu se ne može zamjeriti ništa, od njega se treba bojati. Prosječan čitalac ne može za cijeli ljudski vijek da pročita sve što se pojavi u jednom danu[2], što znači da može samo da zagrebe po poznatom. Nepročitan tekst ostaje za budućnost, hipertrofirane sajbermozgove koji mogu da pojme sve informacije prošlosti za zanemarljivo malo vrijeme.
Nepročitan tekst je, kao i svaki tekst, i politička opasnost. Pošto se ne zna njegov sadržaj, ne zna se ni njegova namjera. Možda sadrži ključne informacije za svrgavanje režima, a možda je samo pamflet u korist svih vladajućih stranaka. On brzo može i da zastari pa da mu se tako i kontekst izgubi.
Zbog nepoznatog teksta su stradale biblioteke. One su najveće stjecište neukrotivog nemorala. Stranice ćućore o zavjerama, nemoćni da iskorijene opasan glas – vladaoci spaljuju sve. Tu ne pomaže zabranjivanje teksta, ono znači njegovo kanonizovanje, on postaje dijelom opšteg. Njegova moguća tumačenja se šire brže nego po oslobađanju. Klinci zato prilaze dječjem odjeljenju štandova Sajma knjiga i traže „Mein Kampf“.
Naravno, ovom paklenom mašinom upravljaju neispisani pisci – čitaoci. Oni koji u svojim glavama ponovo proživljavaju tjeskobe pisanog. Sa čitaocima ne želim da imam ništa, njih smatram nužnim zlom književnosti. Oni spuštaju prag očekivanja uljuljkanom piscu i uče ga pokornosti. Njihovi na konzumaciju navikli želuci traže još, uvijek još. I uvijek sigurno, uvijek poznato i poznatim bojama obojeno. Oni misle da prepoznavanje prethodi obznani i da zato imaju pravo da žele i očekuju.
Kao njihovu opoziciju i evolutivni pomak postavljam pročitaoca. Njemu je teško da uzme tekst, zato što ga se boji. On shvata da je bolje da ostavi nešto nepročitanim, kao što je bolje ostaviti neke misli neizgovorenim. On zna da je čitalac u njemu mrtav i da će ga taj, još nepročitani tekst, zauvijek promijeniti. Kada konačno odluči da čita, njemu je muka. Organski osjeća djelovanje misli, u konvulzijama napreduje ka drugoj knjizi i prema njoj je oprezan. On uvijek pročita tekst, počinje da ga vari, razum se bori s njim. Takav probavljeni tekst ima i produkt i nusprodukt.
Nusprodukt pročitanog je čest i težak angst. Nemogućnost da se u gradskom prevozu pogleda nekome u oči. Tišina pred nepravdom.
Produkt je reaktivnost misli. Britak jezik i zatvorena šaka pred najavljenim gušenjem. Ustupanje mjesta slabijem i preuzimanje uloge jačeg.
Pročitaoci su korak između čitaoca i pisca. Oni znaju da kriju tekstove ali još ne znaju da ih pišu. Oni žele da budu protočitaoci, dakle – nepismeni, i smatraju da ih to može spasiti. Kada pročitalac nauči da ispisuje[3], istog trena sukobljen sa čitaocima i pročitaocima, i postaje pisac.
U prvoj fazi, dok još škraba, pisac-štene misli da treba da bude svuda prisutan jer je njegov scripture sušta istina. On vidi nemogućnost u tuđim tekstovima i to nadomješćuje svojim pabirčenjima, dugo u noć kuje romančine o suštini civilizacije ili kuvare nepoznatih jela. Potom trči izdavačima i zahtjeva im da objave ISTINU. Ubrzo potom biva suočen, po izlasku iz pećine samoobmane, da je njegov doprinos razvoju civilizacije samo dio sveokupnog dnevnog šuma informacija.
Potom prelazi u drugu fazu, fazu gunđanja, neshvaćenosti. Sada ne želi da oplodi svijet svojom svemoćnom idejom, već traži da mu svijet dolazi na noge, da moli za mudrost. U takvoj fazi gotovo da je spreman da bude slemer, iz svoje pećine samosažaljenja izlazi samo da ispljuje egzistencijalnu gorčinu. Malo duša izdrži do ovog stadijuma.
U trećoj fazi je pisac, već pečen i prepečen i bira put. Ako njegov slemerski pristup bar zatitra nečije uvce i pozicije moći koje odabere ga stavljaju u prave cipele, on se učlanjuje u društvo (društva!) književnika, počinje da nosi sakoe i/ili pantalone sa tregerima. Na književnim okupljanjima se svima ljubazno javlja. Prestaje da puši na javnim mjestima, pazi i na holesterol.
Rijetki pristanu da se uvuku u pukotinu prije puta ka vječnom boljitku teksta. Pukotina ide u hodnik a u njemu je mračno i hladno. Samo redovi polica i fioka. Tu je sakriveno sve nikada pročitano. Sada je pred piscem izbor – da nastavi da zapisano zatvara, krije, ili da produži do kraja hodnika gdje je pisanju kraj.
Zato, ako bivam pročitan, ako čitaoci renoviraju memljivi hodnik nepoznatog napisanog, bivaću i uslovljen na svidljivost i sve teže ću moći da se odupirem čitalačkim jezičinama. Ovako, kao dio šuma, ispunjavam stranice, slušam kako voda teče. Shvatam da sam i ja u najvećem procentu voda i da ću jednom ispariti, da će svi tekstovi jednom istrunuti, svi digitalni satovi prestati da kucaju. Ako budem pročitan, biću i uslovljen na mutaciju, neću moći da svjesno napredujem stilom. Tada moje vodene tekstove neće razumjeti ribe i moraću da parafraziram [machinu] i vičem „vratite mi tekstove, jebem li vam majku“[4].
Slobodan Ivanović, (1988, Nikšić), diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na katedri za francuski jezik i književnost. Pobjedio je na konkursu Pjesnička riječ na izvoru Pive 2009. godine i kao nagradu objavio zbirku “Adresa sna” (2010). Pjesme su mu objavljene u antologiji nove poezije YU prostora Van kutije (Gligorije Dijak, Podgorica, 2009). Drugu zbirku, Osobine, objavljuje 2014 u organizovanom samizdatu Knjižuljak. Dva puta uvršten u antologiju IDIOT BALKAN (2014 i 2015), paraliterarne udruge I.D.I.O.T. iz Slovenije. Pojavljuje se po književnim sajtovima, učestvuje na raznim beogradskim i drugim čitanjima poezije, najčešće na ARGH-u. Živi i radi u Beogradu, piše, prevodi sa francuskog i čita.
[1] http://www.agoncasopis.com/Broj_07/o%20poeziji/4_uros_kotlajic.html
[2]ne može čak ni sve kombinacije Kenoovih Sto hiljada milijardi pjesama (1014)
[3]ispisuje ovjde znači i objavljuje ili piše sa predumišljajem objavljivanja
[4] https://www.youtube.com/watch?v=HD-pjrlBP0Q
Izvor: Glif
