Duško Trifunović je bio srpski književnik, pesnik i televizijski autor. Nije bio član sekcija, ni mladi pesnik pionir. Prvu pesmu je napisao tek po povratku iz vojske, sa 22 godine. U Sarajevo je došao sa 24 godine i zanatom bravara, ali već sledeće godine izdaje prvu knjigu.
Bio je plodan stvaralac koji je stvorio dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Smatra se zaslužnim za kreiranje nečega što je kasnije nazvano sarajevska rok en rol škola. Na televiziji Duško Trifunović je zapamćen kao autor emisija na TV Sarajevo „Šta djeca znaju o zavičaju“.
Po izbijanju rata 1992. godine prešao je da živi u Novi Sad gde je nastavio da radi za TV Novi Sad. Najpoznatiji je postao na osnovu saradnje sa rok sastavom „Bijelo dugme“. Do tog momenta je bilo nezamislivo da poznat i afirmisan pesnik sarađuje sa rokenrol bendom. Iz te saradnje su se izrodili hitovi kao što su „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Glavo luda“ i tako dalje. Sem toga, pisao je tekstove i za „Indekse“, Tešku industriju, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, Arsena Dedića a poslednje poznato estradno ime sa kojim je radio je bio Željko Joksimović (pesma „Ima nešto“).
Ukupno je oko 300 njegovih pesama komponovano i snimljeno, a svega 3 pesme u životu je napisao na muziku. Ukupno je oko 150 njegovih pesama komponovano i snimljeno.
Prema sopstvenoj želji Duško Trifunović je sahranjen je u Sremskim Karlovcima, na Čeretskom groblju, 30. januara 2006.
Ovo su neke njegove misli:
Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive?
Pokušavao sam biti kao ostali. Onda sam vidio da mi nije potrebno. Biti kao drugi znači završiti svoj posao.
Kada sam došao u Sarajevo 1958, bilo je u njemu sedamdeset hiljada stanovnika. Kada sam morao da odem, bilo je 570 000 duša. Znači, pola miliona ljudi je došlo da vidi šta ja to radim.
Nostalgiju sam izbacio iz upotrebe. Riječ nostalgija znači – povratak bolu.
Žene su pogonsko gorivo za misleće ljude. Jedina prava ljubav je između muškarca i žene.
Čim čovjek počne da postoji, očito je da ga uskoro neće biti. Da će umrijeti.
Nisam ja toliko glup da bih maštao. Znam da je mašta nešto što nas zavodi u stranu isto kao istina. Mi istinu govorimo samo kada nemamo mašte.
Naša se ljubav sastoji u tome da svoju ženu ne damo drugome.
Sav život je umiranje, čim se rodimo započinjemo borbu za opstanak, počevši od malih boginja pa do momenta kad osjetimo potrebu da to, što je bilo “između”, nekom dragom povjerimo, ostavimo saznanje.
Ovde ljudi sirotinjski posmatraju život. Uvijek se tražilo to od čega će se živjeti.
Jednom svijetu jedan pjesnik jedne vrste je sasvim dosta.
Nacija je neka francuska izmišljotina koja nam je poturena da bismo bili stoka.
