Metafora je moćno terapijsko oruđe, i stoga je svakome ko se razume u rad sa ljudima jasno koliko je sam naslov Kao stari kralj u izgnanstvu pametno izabran i već, sam po sebi, zvuči utešno. Arno Geiger je romanopisac, književnik po obrazovanju, ali i pravi primer za to koliko se jezikom i jezičkim figurama mogu “pokriti“ psihološka stanja. Knjiga Kao stari kralj u potpunosti je autobiografska. Njena tema je Alchajmerova bolest, od koje pati autorov otac.Ono što je lekovito u ovoj knjizi je činjenica da se autor bavi ne samo bolešću i njenim uticajem na samog pacijenta već i uticajem na sve članove porodice, kao i uticajem premorbidne ličnosti pacijenta na specifične načine ispoljavanja bolesti, iako ona po svojoj prirodi ima prilično uniforman tok.
Alzheimerova bolest je vrsta demencije koja uzrokuje problem u mišljenju, ponašanju i sećanju. Simptomi se razvijaju sporo i vremenom počinju da ometaju obolelog u njegovom svakodnevnom funkcionisanju, tako da postaje nespreman za samostalan život. Geiger upravo to i opisuje: da se očeva bolest razvijala ‘’zbunjujuće sporo, pri čemu je bilo veoma teško dati pravo značenje svim promenama koje je ona donela. Stvari su odjednom bile tu, baš kao smrt u narodnim pričama – klapara kostima u hodniku, a još je ne vidimo. I mi smo čuli zvuke, ali smo mislili da to samo vetar fijuče kroz kuću koja se polako raspada’’. Kroz ovu – ponovo – metaforu, Geiger opisuje prvu fazu u kojoj se porodica i oboleli nalaze – nemaju dovoljno znanja o simptomima, te ih stoga i ne prepoznaju i trude se da ih zanemare u najčešće nesvesnom pokušaju da negiraju neizbežni dolazak promene.’’Da, dobro, otac se na momente ponašao čudno. Ali, zar to nije i ranije bilo tako?’’ Česta pojava u porodicama sa članom obolelim od demencije je i da se u početku javlja ljutnja, pa čak i optuživanje osobe da je lenja, ili namerno rasejana, ili da pokušava da skrene pažnju na sebe.
Alzheimerova bolest je progresivna. U početku je gubitak pamćenja blag, ali potom oboleli gube sposobnost da učestvuju u razgovoru i reaguju na svoju okolinu. Geiger opisuje potanko očev gubitak biografskog pamćenja, kao i gubitke konkretnih stvari koje su bile važne za njegov život – bicikl kojim se vozio decenijama, fotografiju koju je nosio u novčaniku. Međutim, uporedo sa razvijanjem prve faze bolesti porodica oseća olakšanje jer sada, sa dobijenom dijagnozom, očeva ponašanja dobijaju smisao. Paralelno sa olakšanjem, javlja se i osećaj krivice koji je najčešće neizbežan ali i iracionalan kod porodica sa obolelim članom. ‘’Da smo bili pametniji, pažljiviji i zainteresovaniji, uštedeli bismo i ocu i sebi mnogo toga, a pre svega, bolje bismo pazili na njega i na vreme uspeli da postavimo još poneko pitanje.’’ U radu sa porodicama sa obolelim članom, potrebno je normalizovati reakcije porodice i ublažiti osećaj krivice.
Demencija kao bolest oduzima od čoveka njegov identitet, njegova sećanja, njegov karakter, i stoga deluje na njega kao i na ljude koji brinu o njemu traumatično. Nakon početne faze koju karakterišu šok, krivica i olakšanje, Geiger i njegova brojna porodica polako se prilagođavaju na situaciju. Organizuju se u brizi u ocu na adekvatan način, pokazujući adekvatne koping mehanizme i smenjujući se u ovoj brizi. Sam Geiger, kao narator, navodi da ga svakodnevni kontakt sa ocem “nije više iscrpljivao, već više inspirisao“. Kroz brojne primere nastoji da prikaže očevu mudrost i vickaste komentare kojima se i sam čovek trudi da izbegne suočavanje sa činjenicom da mu je memorija oštećena. Međutim, u ovoj fazi se on još uvek nada da se očevo pamćenje može “očuvati tvrdoglavim podsećanjem“, i da očeva stara ličnost još uvek postoji, samo izmenjena. Takođe je očigledno koliko nada teško napušta čoveka, jer se porodica u periodima poboljšanja trudi da misli da može doći do ozdravljenja. To se ponekad, kaže Geiger, dešava obolelima od raka, ali nikada obolelima od demencije. Čitalac i sam ima takav osećaj jer prati priču ka njenom neminovnom kraju koji je jasan od samog početka, a takođe se i sam podsvesno nada nekoj vrsti nemogućeg hepienda. Glavni junak povremeno ispoljava i mehanizam koji je zreo i daje mu dozvolu da u potpunosti uživa u onim retkim periodima očeve vickastosti i lucidnosti i trudu da živi u sadašnjosti, a ne u očevoj prošlosti ili budućnosti. Dirljivi su opisi kako otac još uvek voli da peva, i kako glasno peva sam sa sobom, a ponekad i uz ploče sa nemačkim narodnim pesmama. Dok bi pevao, menjao bi tekst. Geigera kao pisca fascinira ovo eksperimentisanje sa magičnim potencijalom reči. U tim trenucima se činilo kao da je uspeo da izađe iz kuče bolesti i udahne čist vazduh. Na trenutke je bio onaj stari. Tada bismo provodili srećne sate čija posebnost se sastojala u tom što su bili neka vrsta inata iskazanog prema bolesti.
U periodu koji sledi, August postaje nasilan, napadajući četkom za kupatilo svoju negovateljicu koja pokušava da ga okupa. Iako je ovo takođe prateća pojava Alchajmerove bolesti i njen deo, kod njegove dece izaziva užas, koji je razumljiv, kao i “viziju nasilnog bezumnika“, a negovateljica daje otkaz. Uz brojne metafore Geiger nas vodi kroz dalja pogoršanja očevog stanja, ali i način na koji se porodica sa njima nosi. Jedini preostali prostor za zajedništvo koji je još bio koristan bio je svet onakav kakvog ga je otac doživljavao. Nebrojeno puta smo izgovarali stvari koje su potvrđivale njegov ugao gledanja da bismo ga usrećili. Naučili smo da je istina ponekad nešto najgore. Kada August otera gomilu negovateljica, počne da piški u kućne biljke i odbija da reaguje, što je sve u skaldu sa pogoršanjem bolesti, porodica se teška srca odlučuje da ga smesti u dom. I priznavanje poraza može da bude neka vrsta uspeha, navodi Geiger. Takođe nagalašava da je bolest naučila Augustovu decu i unuke kako je to biti star i bolestan, i kako je to neprestano se prilagođavati, kako se povezati da bi se brinulo o starom i bolesnom. To je takoreći nešto suprotno od onoga što se pripisuje Alchajmeru – da razara veze. Nekad i povezuje.
Najveća vrednost ove knjige za obolele i njihove porodice je što se trudi da prida značaj ovom teškom iskustvu i sagleda i njegove pozitivne aspekte: Moja strahovanja da je ono dobro već prošlost više puta su se pokazala kao netačna, moja predviđanja su se retko kada ispunila. Veoma se varaš, trebalo je da mi kaže otac na svoj opušten način. Zbog toga sada ne gledam u budućnost uplašeno kao što je to bio slučaj na početku. Sve ne vidim tako crno.
Autor: Marica Stijepović
Preuzeto sa bloga Psihobrlog