„Pseće godine“ je poznati roman njemačkog nobelovca Gintera Grasa o usponu i padu Trećeg rajha iz perspektive žrtve, svjedoka i krivca. Ova knjiga, napisana 1963, a u bivšoj Jugoslaviji objavljena dvije godine kasnije 1965. u prevodu Ivana Ivanjija, sada je doživjela novo izdanje „Lagune“, koga prate Grasovi i Ivanjijevi tekstovi. Povodom novog izdanja „Psećih godina“ u Srbiji Gras je napomenuo da je snaga književnosti u tome da ona umije da savlada i podugačko vrijeme tišine i da poslije nje uprkos svih smutnji ponovo podsjeti na sebe.
„Pseće godine“ su treći dio trilogije o Gdanjsku kome još pripadaju i romani: „Limeni doboš“ (1959) i „Mačka i miš“ (1961). Kako navodi prevodilac Ivan Ivanji roman „Pseće godine“ sastoji se od tri knjige koje su prilično različito postavljene, različitim postupkom napisane, ispričane iz perspektive tri ličnosti (žrtve, svjedoka i krivca). Naslovi su im: Jutarnje smjene, Ljubavna pisma i Maternijade. Maternijade su vezane za jednog od dvojice glavnih junaka, Materna, a treba da podsjećaju na biblijske „jeremijade“ – žalopoljke. I sam Gras je izjavio da „Pseće godine“ smatra važnijim od „Limenog doboša“.
Radnja „Psećih godina“ započinje u malograđanskoj sredini grada Gdanjska dvadesetih godina prošlog vijeka kada dva dječaka, polu-Jevrejin Edi Amzel i arijevac Valter Matern, postaju pobratimi ritualnim miješanjem krvi. Njihove dječačke podvige prati vjerna keruša Zenta, koja će ošteniti Harasa, budućeg oca ovčara Princa, Firerovog ljubimca. Godine odmiču, prijateljstvo mladića i dalje je snažno i iskreno, a onda na vlast dolaze nacisti. Amzel je talentovani umjetnik koji stvarnost komentariše stvarajući strašila po liku ljudskom. Napadaju ga devetorica mladih pripadnika SA i izbijaju mu zube. Jedan od njih je – Matern. “Pseće godine“ su sada u punom zamahu: marširaju pravo u rat. Na sceni se ne mijenjaju igrači sve dok Princ konačno ne napusti svoga gospodara – jer i psu može biti dosta svega. U poslijeratnim godinama i Maternu je svega dosta. Zajedno sa Princom on kreće u potragu za počiniocima nacističkih zlodjela i svojim izgubljenim pobratimom Amzelom. Matern je nevin, on je antifašista, drugi su ti koji su krivi iako ih je talas prosperiteta Zapadne Njemačke naizgled oprao.
„Pseće godine“ su, kako konstatuje nedjeljnik „Špigl“ književno djelo koje se ističe po izuzetnoj snazi jezičkog izraza; to je oluja ideja i provokacija, antologija savršeno napisanih kratkih priča, poetskih odlomaka i satiričnih majstorija; to je istovremeno i umjetnički roman i bajka i zavičajna priča i istorijska freska.
Ginter Gras je rođen u Gdanjsku 1927. Otac mu je bio protestantske vjere, a majka katolkinja poljskog porijekla. Grasa je nemoguće shvatiti bez Gdanjska (njemački Dancing) grada na Baltičkom moru u Poljskoj koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata pripao Njemačkoj. Gras uvijek naglašava da sa majčine strane vodi porijeklo od Kašuba koji se uglavnom smatraju poljskim plemenom, i dalje njeguju svoj posebni jezik. Prvu zbirku pjesama Gras je objavio 1956. godine. Zatim su uslijedile pozorišne drame „Ujak“ i „Poplava“. Poslije Gdanjske trilogije, uslijedio je period Grasovog angažmana u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke, koji je ujedno i period plodnog stvaralačkog rada. Bogat književni opus donio mu je brojne ugledne književne nagrade i intelektualne počasti. Kada je 1999. dobio Nobelovu nagradu za književnost, mnogi su smatrali da je ovo prestižno priznanje moglo i da sačeka zbog Grasovih nepopustljivih i ponekad nepopularnih političkih stavova. Objavljivanje memoarske proze „Ljušteći luk“ naročito je izazvalo kontroverze i pretvorilo se u javni skandal, jer je tu Gras prvi put progovorio o svom učešću u nacističkim vojnim formacijama.
Simboli – strašila za ptice i crni pas
Grasova namjera je bila da napiše roman o krivici Njemaca pod Hitlerovom vlašću, a to čini držeći se vjerno jednog uskog stvarnog područja (Gdanjsk i njegovo predgrađe Langfur) šireći temu ka opšte njemačkim i svjetskim problemima. Kao simboli pojavljuju se strašila za ptice i crni pas, a i naslov upućuje na njega.
Rasan njemački ovčar ili kako Gras navodi „čistokrvni njemački ovčari“ potiču od poljskih kurjaka tako da pisac dovodi u pitanje njemačku rasističku teoriju.
Na brojnim mjestima Gras se ruga njemačkoj idealističkoj filozofiji optužujući je za preteču hitlerizma. A čitava poglavlja u ovom romanu napisana su „pseudofilozofskim jezikom“.
Čitav period od djetinjstva u Gdanjsku, preko fašizma i rata, do „njemačkog privrednog čuda“ i stanja društva i društvene svijesti u zapadnoj Njemačkoj i u Berlinu, Gras naziva „psećim godinama“ upotrebljavajući pojam pseći kao jedan širi, poetsko prošireni sinonim za fašizam u najširem smislu.
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me
