Bila jednom jedna… Crvena: Kada Crvenkapa sretne Vuka


Bila jednom jedna… Crvena je savršena knjiga za one koji žele alternativni pogled na tradicionalne bajke, za one koji vole omladinsku distopijsku literaturu, one koji su uživali u prvom delu serijala, kao i za onu, naizgled odraslu, decu koju je sramota da ih vide kako čitaju klasične bajke, ali bi žarko želeli da ih ponovo prelistaju. Niko vas neće gledati čudno u gradskom prevozu, ako vas uhvate da čitate Lunarske hronike dok idete da podignete svoju penziju.Nekada davno Bila jednom jedna… Pepeljasta prva knjiga u serijalu Lunarske hronike koji nam stiže iz pera američke spisateljice Marise Mejer. Nakon nje je Bila jednom jedna… Crvena nastavak sage o svetu budućnosti u kojoj autorka kombinuje distopiju i klasične bajke.

Lunarske hronike predstavljaju tetralogiju čija se radnja dešava u futurističkom svetu u kome na Zemlji, pored ljudi, žive kiborzi i androidi, a tu si i bivši kolonisti sa Meseca čiji su umovi razvili sposobnost manipulacije ljudskom svešću i osećanjima. Svaka knjiga iz ovog serijala kao osnovu ima jednu klasičnu dečiju bajku. Bila jednom jedna… Pepeljasta zasniva se na Pepeljugi, Bila jednom jedna… Crvena na Crvenkapi dok Cress i Winter, koje još uvek nisu prevedene na srpski jezik, kao polaznu tačku imaju Zlatokosu i Snežanu.

U prvom romanu Bila jednom jedna… Pepeljasta glavna junakinja je kiborg tinejdžerka Pep Lin, odličan mehaničar za androide, koja zajedno sa svojom zlom maćehom i dve sestre  živi u Novom Pekingu, glavnom gradu Istočnog Komonvelta. Ona se, naizgled slučajno, nađe usred sukoba između Zemlje i Meseca. Međutim, kako priča odmiče Pep polako uviđa da cela zavrzlama ima daleko više veze sa njom i njenom tajanstvenom prošlošću nego što iko može i da zamisli.  Bila jednom jedna… Crvena započinje tamo gde je Pepeljasta završena, u zatvoru u koji je Pep Lin utamničena pod optužbom da je pokušala atentat na princa Kaja. Istovremeno u priču se uvode novi junaci. Skarlet Beona je dvadesetogodišnja devojka koja, zajedno sa svojom bakom, živi na farmi u francuskoj provinciji. Međutim, posle dve nedelje od bakinog nestanka policija je odustala od istrage i Skarlet, ako želi da pronađe baku, mora da računa na pomoć Vuka, uličnog borca sa zagonetnom tetovažom na ruci,  koji ne uliva previše poverenja. U međuvremenu Pepeljasta se nalazi u bekstvu pokušavajući da spere ljagu sa svog imena i pobegne progoniocima što bi značilo apsolutno svakome sa Zemlje i Meseca.

PROČITAJTE I OVO:  Dejan Stojiljković otkriva misteriju smrti Branka Miljkovića

Savremenom pričom o Crvenkapi kao i nastavkom priče o Pepeljugi Marisa Mejer na briljantan način nastavlja Lunarske hronike. Autorka je na majstorski način uspela da, veoma temeljno, ispriča priču o Skarlet istovremeno nastavljajući Pepine zgode i nezgode. Fokusiranje  na dve odvojene priče je u savršenoj ravnoteži i njihovo neprimetno spajanje na samom kraju romana je veoma uspešno izvedeno.

Skarlet i Vuk su mnogo slikovitiji, kompleksniji i ozbiljniji junaci nego Pep i princ Kjato iz prvog dela Hronika. Skarlet ostavlja posebno snažan utisak zbog jake ličnosti koju poseduje kao i posvećenosti u ostvarivanju svojih zamisli i ciljeva. U odnosu na nju, Vuk je prilično banalan i, na trenutke, dosadan lik zbog svoje predvidljivosti. Pravo osveženje u serijalu je i samozaljubljeni i uobraženi , ali svima iritantno dopadljivi, kapetan Karsvel Torn koji pomaže Pep Lin da pobegne iz zatvora kao i od svih ostalih i koji donosi savršenu dozu finog humora u priču. Njegovom šarmu neće uspeti da se odupru žene, androidi i čitaoci svih polova i konfiguracija.

Bila jednom jedna… Crvena je savršena knjiga za one koji žele alternativni pogled na tradicionalne bajke, za one koji vole omladinsku distopijsku literaturu, one koji su uživali u prvom delu serijala, kao i za svu, naizgled odraslu, decu koju je sramota da ih vide kako čitaju bajke za decu, ali bi žarko želeli da ih ponovo prelistaju. Niko vas neće gledati čudno u gradskom prevozu ako vas uhvate da čitate Lunarske hronike dok idete da podignete svoju penziju.

Piše: Milan Aranđelović