“Pepeo Vavilona”: Političke igre u svemiru


Pepeo Vavilona je šesta knjiga u serijalu Prostranstvo. Ovaj serijal potpisuje izvesni Džejms S. A. Kori, što je zapravo pseudonim iza kojeg se kriju dva autora – Danijel Abraham i Taj Frenk. Džejms i Kori su njihova srednja imena, a inicijali su pozajmljeni inicijali Abrahamove ćerke.

Radnja serijala Prostranstvo smeštena je u budućnost u kojoj su ljudi kolonizovali Sunčev sistem, ali još uvek nisu ovladali tehnologijama za međuzvezdana putovanja. Radnja se bavi sukobom između matice Zemlje, Marsa u procesu teraformiranja i spoljnih planeta, odnosno mahom naseljenih asteroida i meseca spoljnih planeta. U početku se radnja odigrava na poznatim mestima kao što su Zemlja, Mars, Mesec (mudro i logično preimenovan u Lunu), Cerera, Eros, Ganimed, Evropa (satelit, a ne kontinent), Feba… Međutim, tokom vremena moćna tehnologija davno nestale rase vanzemaljaca formira crvotočinu koja čovečanstvu otvara put ka 1300 novih naseljivih planeta.

Glavni junak Prostranstva je kapetan svemirskog broda Rosinante Džejms Holden, sanjar dobrog srca, koji sa svojom mešovitom posadom Naomi Nagatom iz Pojasa asteroida, Aleksom Kamalom sa Marsa i Amosom Bartonom sa Zemlje biva uvučen u sukob između tri sukobljene strane. Kako vreme odmiče naelektrisani odnosi postaju sve zategnutiji sve dok na kraju, u romanu Nemezine igre, ne eksplodiraju u sveopštem sukobu koji može da dovede čovečanstvo do istrebljenja.

Pepeo Vavilona nastavlja radnju tamo gde su Nemezine igre stale. Oni koji nisu pročitali Nemezine igre ili tek planiraju da počnu da čitaju ceo serijal ne bi trebalo da čitaju nastavak ovog teksta jer uključuje spojlere.

Pepeo Vavilona nastavlja priču o sukobu između, sada udruženih, Marsa i Zemlje sa jedne strane i, sa druge strane, Slobodne mornarice kao radikalnih predstavnika iz Pojasa. Marko Inaros i njegov (i Naomin) sin Filip zadojeni mržnjom prema Zemljanima pljačkaju sve svemirske brodove sa kolonistima koji su krenuli da nasele druge planete i, istivremeno, učvršćuju vlast u Pojasu. Zemlja sve svoje vojne resurse mora da čuva kako bi zaštitila planetu od bombardovanja iz svemira koje konstantno organizuje Slobodna mornarica. Obogaljena flota i politička previranja od Marsa čine vojnu silu bez snage da se odbrani od neprijatelja. Čini se da trenutna pat pozicija odgovara samo radikalnim snagama stanovnika Pojasa, ali Holden i njegova (proširena) posada imaju svoj plan kako da celu situaciju pomere sa mrtve tačke i oslobode Sunčev sistem od pretnje koja se zove Marko Inaros. Tu si neki novi junaci, ali i neki stari. Smrti junaka imao gotovo kao u Pesmi leda i vatre. U ovoj knjizi se ne spominje detektiv Džo Miler koji je mnogima postao omiljeni junak serijala, kao ni protomolekul, mitski vanzemaljci ili novi svetovi. Sve se dešava u Sunčevom sistemu i između homosapienasa.

PROČITAJTE I OVO:  Večiti derbi između Rubinštajna i Horovica

Posle Nemezine igare, kao jednog od sigurno najboljeg dela serijala, zaista je teško napisati nešto bolje. Ako se uzme u obzir da je i prethodna Sibola u plamenu ispraćena prilično hladno od strane publike sada već možemo uvideti obrazac u čitavom serijalu po kome je svaka druga knjiga odlična, dok je ona između „samo“ prosečna. Pepeo Vavilona nosi taj teret međuigre između dve sjajne knjige. Zbog toga bi trebalo da se radujemo jer nam uskoro sledi roman Uspon Persepolisa (Persepolis Rising) čija se radnja dešava tri decenije nakon dešavanja u romanu Pepeo Vavilona. Čekanje da Goran Skrobonja prevede ovaj deo serijala na srpski jezik i da ga Laguna objavi možete prekratiti gledanjem igranog serijala snimljenog na osnovu ovih knjiga. SyFy je već snimio tri sezone, a Amazon je odluči da na sebe preuzme snimanje četvrte sezone. Serija se gotovo slepo drži književne osnove, osim u delovima gde, zbog uštede troškova, moraju da se ne drže originalne radnje kao pijan plota.

Pepeo Vavilona je onaj deo koji moramo da pređemo da bismo stigli do finala serijala. Ako su Nemezine igre su bile klimkas srednjeg dela pripovesti, onda je Pepeo Vavilona početak njene završnice.

Piše: Milan Aranđelović