Nema vjerovatno češćeg, a blesavijeg, “nesporazuma” u sudbini pisca od toga da mu se pripišu stavovi nekog njegovog junaka. Mnogo je primjera za to, evo tek jednog; lavovski dio satanizacije Ive Andrića unutar velikog dijela savremene akademske i medijske bošnjačke javnosti, recimo, potiče od toga što se sa stoprocentnom izvjesnošću tvrdi da je, recimo, Andrić o Bosni mislio isto ono što je o Bosni mislio Maks Levenfeld, protagonist njegove pripovjetke Pismo iz 1920. godine. Mišel Uelbek, najslavniji savremeni francuski pisac, već je godinama na glasu kao islamofob. Ključni razlog za tu etiketu jest monolog koji u njegovom romanu Platforma izgovara jedan epizodni lik, Egipćanin. On je pedesetogodišnji biohemičar, jako uspješan u oblasti genetskog inženjeringa, koji je odmah nakon studija emigrirao u Englesku. On gaji jak sentiment prema antičkom Egiptu i sklon je mišljenju da su Arapi uništili tu superiornu civilizaciju. Ovako on govori naratoru romana: “Kad samo pomislim da je ova zemlja sve izumela! Arhitekturu, astronomiju, matematiku, agrikulturu, medicinu…Otkako se pojavio islam – ništa. Apsolutno intelektualno ništavilo, totalna praznina. Postali smo zemlja vašljivih prosjaka. Prosjaci puni vašiju, eto šta smo mi. Ološ, ološ! Treba da se setite, cher monsieur, da je islam rođen usred pustinje, među škorpionima, kamilama i divljim zverima svake fele. Znate li kako ja zovem muslimane? Bednici iz Sahare. Eto jedinog naziva koji zaslužuju! Verujete li vi da bi se islam mogao roditi u nekoj ovako divnoj oblasti kao što je dolina Nila. Ne, monsieur. Islam se mogao roditi samo u glupavoj pustinji, među prljavim beduinima, koji nemaju šta drugo da rade – izvinite me na izrazu! – sem da guze svoje kamile.” Nakon ovog emotivnog izliva, slijedi pseudofilozofsko obrazloženje.

NAJČIŠĆI MONOTEIZAM: Muslimanski teolozi često se ponose tvrdnjom da islam zapravo predstavlja najčišći oblik monoteizma u istoriji religija. Uelbekov Egipćanin to ne poriče, ali isto tako ne misli da je to nešto čime se treba ponositi: “Što se jedna religija više približava monoteizmu – razmislite dobro o tome, cher monsieur – to je nehumanija i okrutnija; a islam, u poređenju sa svim ostalim religijama, nameće najradikalniji monoteizam. Od svoga nastanka on je obeležen neprekidnim nizom osvajačkih ratova i masovnih ubistava; sve dok on bude postojao, sloga neće moći vladati u svetu. Nikad, štaviše, na muslimanskoj zemlji, inteligencija i talenat neće naći svoje mesto; ako je i bilo arapskih matematičara, pesnika, naučnika, to je bilo onda kad su izgubili veru. Već pri prvom čitanju Kurana nemoguće je ne biti zatečen bednim okvirom tautologije koja karakteriše ovo delo: ‘Nema drugog Boga do samog Boga’, itd. S tim, složićete se, ne može se otići daleko. Daleko od toga da predstavlja pokušaj apstrakcije, prelazak na monoteizam samo je put ka zaglupljivanju. Primetićete da se katoličanstvo, suptilna religija, koju ja poštujem, brzo udaljila od monoteizma koji mu je nametala početna doktrina. Preko dogme o Trojstvu, kulta Device i svetaca, preko priznavanja uloge paklenih sila i zadivljujućih slika anđela, katoličanstvo je, malo-pomalo, obnovilo autentični politeizam; samo pod tim okolnostima ono je moglo prekriti zemlju bezbrojnim umetničkom divotama. Jedan jedini bog! Kakva besmislica! Kakva nehumana i zločinačka besmislica! Jedan kameni bog, cher monsieur, krvoločni i ljubomorni bog koji nije nikada trebalo da pređe granice Sinaja.”

Svoj monolog Egipćanin završava konačnom osudom pustinje kao koncepta: “Verujte mi, dragi gospodine, pustinja rađa samo neuravnotežene tipove i kretene. U vašoj plemenitoj zapadnoj kulturi, koju poštujem, možete li da mi nabrojite one koje je privlačila pustinja? Jedino pedere, avanturiste i podlace. Kao što je onaj smešni pukovnik Lorens, dekadentni homoseksualac, patetični pozer. (…) Ništa veliko ni otmeno, ništa plemenito ni zdravo; ništa što bi moglo unaprediti čovečanstvo, niti ga izdići iznad njega samog.” Platforma je u originalu objavljena 2001. godine. Bio je to treći po redu Uelbekov roman. Takođe, usprkos svom tragičnom završetku, bio je to vjerovatno najoptimističniji roman koji je dotad objavio.

PROTIV SVETA, PROTIV ŽIVOTA: Svoj prvi roman – Proširenje područja borbe – Uelbek je objavio 1994, kad je već imao trideset i osam godina. Prije toga je publikovao knjigu poeziju i biografsko-esejističku knjigu o američkom piscu H.P. Lavkraftu pod karakterističnim naslovom Protiv sveta, protiv života. Ipak, pravu pažnju čitalačke publike Uelbek stiče tek sa Proširenjem područja borbe. Riječ je o relativno kratkom proznom tekstu od nekih stotinjak stranica, na mutnoj i nejasnoj granici između novele i romana. Pisan je u prvom licu jednine, jednostavnim jezikom i stilom koji na prvi pogled podsjeća pomalo na Kamijevog Stranca. Kad se sa ove distance, iz današnje perspektive, čita ova knjiga, lako je primijetiti da je ona, na neki način, embrion svih kasnijih Uelbekovih romana, da je njen glavni junak i narator prototip svih kasnijih Uelbekovih glavnih junaka, da u njegovom opusu igra, dakle, sličnu ulogu kao bezimeni protagonista Zapisa iz podzemlja u opusu Dostojevskog. Ne pominjem slučajno Dostojevskog. U cinizmu i mizantropiji Uelbekovog naratora ima dosta toga što podsjeća upravo na Zapise iz podzemlja. Ključna razlika čak i nije toliko u sredini, koliko je u epohi. Glavni protagonist Proširenja područja borbe paradigmatski je (anti)junak zapadnjačkih devedesetih, tog naoko utopijskog fin-de-sieclea. U tom smislu, engleski prevod naslova romana – koliko god odmaknut od originala – efektno prenosi njegov duh. Proširenje područja borbe odnosno Extension du domaine de la lutte na engleskom je postalo Whatever, kao u onom singlu Oasis iz – takođe! – 1994. godine.

Ovaj roman govori o svijetu u kojem je sve moguće i sve je dozvoljeno, ali ne svima. Uelbeka interesuje nepravda, ali ne samo socijalna. Banalno govoreći, nije jedina razlika između ljudi to što su neki bogati, a neki nisu. Isto tako, neki su lijepi odnosno privlačni, a neki nisu. Neki su mladi, a neki nisu. U zapadnom svijetu nakon seksualne revolucije, te razlike u svakodnevnom životu igraju veću ulogu od socijalnih. Kao što postoje gubitnici tranzicije, postoje i gubitnici seksualne revolucije. Na prvi pogled to liči na viziju Filipa Larkina, no Uelbekov svijet je ipak gorči. Kod Larkina se problem svodi na to što se neko rodio u pogrešno vrijeme. Uelbek svjedoči da je moguće i roditi se u pravo vrijeme, a opet nemati nikakve koristi od seksualne revolucije.

Drugi aspekt romana tiče se bluza radne knjižice, odnosno života skoro do kraja izjednačenog sa radnim mjestom i poslom koji nije nešto što čovjeka ispunjava, nego je puki egzistencijalni kuluk. Proširenje područja borbe je priča o dvojici kolega, kompjuterskih programera u kojoj je glavni lik i narator mrzovoljan i nesrećan, ali je u poređenju s ovim drugim skoro pa alfa mužjak.

LJUBAV I BOG: Četiri godine poslije Proširenja područja borbe, Uelbek je objavio Elementarne čestice, roman s kojim će njegova slava izići iz ipak uskog kruga ljudi koje zanima kultura i s kojim će zacementirati svoju poziciju najslavnijeg i najkontroverznijeg savremenog francuskog pisca. Riječ je o romanu po mnogo čemu sličnom svom prethodniku, ali ipak po mnogo više stvari različitom. Najprije, obimom i zahvatom Elementarne čestice su pravi veliki roman. Zatim, u njemu Uelbek vješto koristi svoja znanja iz prirodnih nauka (ovaj pisac je, ne zaboravimo, diplomirao agronomiju) i počinje da koketira sa naučnom fantastikom, koja mu je još od djetinjstva omiljeni žanr. Ipak, u “filozofskom” smislu, ovaj je roman nastavak njegovog prvenca, u smislu proširivanja analize šezdesetosmaštva i njegove baštine.

Mišel i Bruno, dva polubrata oko kojih se fokusira radnja, u velikoj su mjeri replike dvojice protagonista Proširenja područja borbe, samo što je Mišel ipak manje ciničan. U jednom intervjuu, Uelbek kaže da pitanje postoji li ljubav u njegovim romanima igra istu ulogu kao pitanje postoji li bog u romanima Dostojevskog. Odnos Mišela i Anabel u ovom romanu prvi je pravi pokušaj da se na to pitanje odgovori. Tri godine, kasnije, u Platformi, to je pitanje još intenzivnije u fokusu, kroz odnos naratora i glavnog junaka (koji se opet zove Mišel) i žene po imenu Valeri. A ako se mladalačka ljubav Mišela i Anabel najprije skršila o hridi kompulzivnog hedonizma, dok je pokušaj njenog oživljavanja u srednjoj dobi uništila opaka bolest, sreću Mišela i Valeri u Platformi dokinuo je terorizam, zlo koje čine ljudi. U tom smislu, Platforma i jest optimističnija od Elementarnih čestica: protiv ljubavi ne stoji nikakvo metafizičko prokletstvo niti istočni grijeh, nego tek puka politika oličina u terorističkom napadu na Tajlandu. Pošto se nedugo nakon što je Platforma objavljena desio teroristički napad na Baliju, Uelbeku je uz etikete mizoginije i islamofobije, zalijepljena i etiketa svojevrsnog proroka.

Četiri godine poslije Platforme, Uelbek objavljuje Mogućnost ostrva, roman u kojem ponovo kombinuje socijalno-kritične, naučnofantastične i distopijske elemente, roman, dakle, dobrano sličan Elementarnim česticama. Godine 2010. izlazi Karta i teritorija, novi pokušaj odgovora na pitanje postoji li ljubav, uz sarkastičan prikaz svijeta vizuelnih umjetnosti i načina na kojem se u tom svijetu postiže uspjeh (vidi “Vreme” broj 1091, “Biljni svet trijumfuje u potpunosti”). U međuvremenu je Uelbek objavio i knjigu prepiske s Bernar-Anri Levijem, a takođe je i režirao film baziran na svom romanu Mogućnost ostrva te je odigrao glavnu ulogu u filmu Gijoma Niklua Otmica Mišela Uelbeka. Činilo se, dakle, da se polako uklapa u relativno benignu ulogu celebrity pisca, više rutinski nego suštinski kontroverznog. A onda je, evo, stiglo Pokoravanje.

BLISKA BUDUĆNOST: Kako to kod Uelbeka već biva, oko njegovog novog romana medijska pompa se digla još prije nego je knjiga izišla. Pokoravanje (Soumission) je najavljeno za sami početak 2015. godine, a u drugoj polovini 2014. već su krenule glasine o romanu čija je radnja smještena u blisku budućnost kad na predsjedničkim izborima u Francuskoj pobjeđuje kandidat musliman, čelnik (u Francuskoj u stvarnosti nepostojeće) stranke Muslimansko bratstvo. Za tačan datum izlaska knjige izabran je sedmi januar. I onda se desila koincidencija mnogo bizarnija od one zbog koje su Uelbeku više od deceniju ranije pripisali etiketu proroka. Istog dana kad je Pokoravanje objavljeno, desio se teroristički napad na redakciju lista “Šarli ebdo”. Da podudarnost bude veća, na naslovnoj stranici aktuelnog broja lista nalazio se upravo Uelbekov lik. Imajući u vidu Uelbekovu reputaciju, logičnim se čini odluka da se promocija romana odgodi, a da se sam pisac skloni na nepoznatu lokaciju. Mada se i ranije očekivalo da će knjiga biti tražena, tragični događaj ju je već u prvim danima nakon objavljivanja učinio bestselerom bez presedana. Izlazak prevoda na njemački najavljen je za šesnaesti januar. Prevod na engleski izlazi pak tek na jesen. Zahvaljujući izdavačkoj kući Booka i prevodiocu Vladimiru D. Jankoviću, čitaoci u Srbiji već će u februaru, među prvima u svijetu, imati priliku čitati Pokoravanje. U tom smislu, treba odmah reći da će oni koji u Pokoravanju budu tražili blasfemiju biti razočarani. Nema u Pokoravanju ničeg od Satanskih stihova, pa čak ni od Platforme. Prije bi se moglo reći da je, barem u jednom svom sloju, Platforma knjiga o magičnoj privlačnosti islama.

LEVICA, DESNICA, CENTRALNO: Narator i glavni protagonist Pokoravanja je Fransoa, profesor književnosti na Sorboni u ranim četrdesetim godinama života, stručnjak za Uismansa. Fransoa je tipičan uelbekovski lik, usamljenik sklon alkoholu, ljubitelj književnosti i lijepih žena. Prebacivši četrdesetu, onu famoznu ahmednurudinovsku cezuru, Fransou hvata neka vrsta krize srednjih godina. Još otkad je bio student navikao se na otprilike jednogodišnje veze sa kolegicama, a sa istom praksom je nastavio i kad je postao profesor, samo što su mu djevojke i dalje bivale studentkinje. Na početku romana, Fransoa je u fazi raskida sa posljednjom od tih djevojaka – Mirijam. Nije baš da pati, ali nije mu ni svejedno. Njegovom raspoloženju ne doprinosi ni politička situacija u zemlji. Vrijeme radnje je 2022. godina. Uelbek vješto koristi to što je radnju smjestio u blisku budućnost, samo sedam godina unaprijed u odnosu na vrijeme izlaska knjige. Iako je Emanuel Karer, recimo, Pokoravanje (s razlogom) uporedio sa Orvelovom 1984, Uelbek nije morao da žilvernovski fantazira o tehnološkom napretku niti da kroz tipične distopijske klišeje oslikava mračnu viziju budućnosti.

Svijet Pokoravanja se samo u sitnicama razlikuje od savremene stvarnosti, otprilike onoliko koliko se po Svedenborgu zagrobni život razlikuje od pravog života. Kao što kod Svedenborga ljudi isprva i ne primijete da su umrli, tako i Uelbekovi čitaoci tek polako i postepeno otkrivaju da se radnja romana zbiva u budućnosti. U tom smislu, izuzetno je efektan način na koji se u Pokoravanju kao likovi pojavljuju stvarne ličnosti: od onih sa političke scene poput Marin Le Pen, Fransoe Olanda i Nikole Sarkozija do kulturnjaka kao Mišel Onfre. Efektan je takođe i prikaz predsjedničkih izbora u 2022. godini. U prvom krugu nastupa četvoro kandidata: tu su, naravno, klasični petorepublički usual suspects, kandidati socijalista i konzervativne Unije za narodni pokret, a zatim i radikalno desnog Nacionalnog fronta te naposljetku Muslimanskog bratstva, stranke koja okuplja francuske muslimane. Glasačko tijelo, umorno od otuđenih političkih elita, izbora bez izbora i sličnih kerefeka svima nama na Balkanu dobro poznatih, iz drugog kruga izbacuje kandidate socijalista i konzervativaca. U drugi krug ulaze Nacionalni front i Muslimansko bratstvo. U želji da spriječe trijumf radikalnih desničara, i socijalisti i Unija za narodni pokret pozivaju svoje glasače da podrže kandidata Muslimanskog bratstva (dok im se zauzvrat obećava mjesto premijera i još neke privilegije). Tako u Pokoravanju za predsjednika Francuske 2022. godine biva izabran Muhamed Ben Abes.

PROGRESIVNE MUMIJE: Opis Francuske pod vodstvom muslimanskog predsjednika nije katastrofičarski; naprotiv. Prije je moguće reći da on dotadašnji haos vodi ka kakvom-takvom redu. On otvara Evropsku uniju ka Bliskom istoku i sjeveru Afrike, a izuzetno prijateljski odnosi sa Saudijskom Arabijom i zalivskim monarhijama u Francusku ubrizgavaju veliki novac, naročito u sektor obrazovanja. Nema prevelikih promjena u svakodnevnom životu, naročito ne kratkoročnih. Ipak, Fransoa je i dalje u krizi srednjih godina, čemu doprinosi i iznenadna smrt oboje njegovih roditelja, Mirijamina selidba u Izrael, kao i njegova prijevremena penzija. Usred cijele te letargije njemu se najprije nudi mogućnost da za glasovitu ediciju Plejade pripremi i predgovorom proprati Uismansova djela. Takođe, pruža mu se i prilika za povratak na profesorsku poziciju. Konverzija na islam nije u tom smislu uslov, ali je poželjna.

I kao što se kod Dostojevskog u velikim dijaloškim partiturama kroz koje se pretresaju metafizička pitanja ispisuju ključne stranice romana, srce Pokoravanja je u razgovorima Fransoinim sa Roberom Redižeom, stručnjakom za Genona, preobraćenikom na islam i jednom od ključnih ličnosti “nove” Francuske. Rediže se ka islamu okrenuo tek kad je shvatio da je hrišćanstvo kao aktivna i privlačna ideologija nepovratno umrlo i kad mu je trebala realistična protivteža potrošenom šezdesetosmaškom permisivnom hedonizmu. I inače se Uelbek u svojim djelima rugao šezdesetosmaškoj baštini, a u Pokoravanju postoji jedan pasus u kojem je ta kritika suštinski sumirana. Kaže tu Uelbek, naime, da su posljednji šezdesetosmaši zapravo “progresivne mumije u izumiranju, u sociološkom smislu potpuno beskrvne, ali udomljene u medijskim tvrđavama, odakle i dalje mogu da bacaju kletve na ova zlehuda vremena i mučan ambijent koji vlada u zemlji”.

NO EAST, NO WEST: Ako uopšte postoji način da se Evropa vrati tradicionalnim porodičnim vrijednostima, to je po Redižeu – islam. Fransoa počinje da slijedi taj način razmišljanja, ne zbog vlastite sklonosti tradiciji i porodici, nego više zbog onog Ničeovog citata iz Antihrista koji se navodi i u Pokoravanja, onog po kojem su “islamu na prvom mjestu muškarci”. U kontekstu etiketa koje su Uelbeku ranije nabijane, zbog Pokoravanja mu mnogo više ima smisla pripisati mizoginiju nego islamofobiju. Uostalom, na jednom mjestu u romanu se stav vjernika ka Allahu u islamu poredi sa ženskim potčinjavanjem muškarcu. (Riječ islam etimološki označava pokoravanje, potčinjavanje.) Početkom devedesetih, čini mi se još prije rata, neko je u Travniku bio ispisao grafit: No East, no West, Islam, Islam is the best. Iz marketinško-kopirajterske perspektive, to bi mogao da bude Redižeov slogan koga će naposljetku da prihvati i Fransoa.

Ovako on veli pred sami kraj romana: “Obred preobraćenja vrlo je jednostavan; odigraće se, verovatno, u Velikoj pariskoj džamiji, tako je bilo praktičnije za sve. (…) Oko mene će zavladati tišina. Slike sazvežđâ, supernova, spiralnih maglina prolaziće mi kroz glavu; slike izvora, takođe, i beživotnih, netaknutih pustinja, velikih šuma u koje ljudska noga gotovo da nije kročila; malo-pomalo, i ja ću stupiti u veličanstveni kosmički poredak. A zatim ću, smirenim glasom, izgovoriti sledeću formulu, koju sam naučio fonetski: Aš-hadu an la ilaha ila lahu va aš-hadu ana Muhamadan rasululahi. Što, tačno, znači: Svedočim da nema nijednog drugog božanstva do Boga, i da je Muhamed prorok njegov. I onda će sve biti gotovo; ja ću, od toga časa, biti musliman.”

U kontekstu Orvela, Emanuel Karer bi vjerovatno rekao da je Fransoa zavolio Velikog brata. Sam Uelbek, odnosno Fransoa ovim riječima završava svoju priču: “Biće to šansa da započnem jedan novi život, bez neke naročite veze s onim prethodnim. Neću imati za čim da žalim.”

Autor: Muharem Bazdulj

Izvor: Vreme

Comments

comments

Related Posts