Beograd u delima Slobodana Selenića (V): „Prijatelji“ – Ulazak u „drugo kraljevstvo“


U romanu „Prijatelji“ Slobodan Selenić Beograd prikazuje i očima došljaka sa juga, Istrefa Verija, koji u prestonicu stiže odmah nakon Drugog svetskog rata. Grad nije predstavljen kao centar novih mogućnosti, već kao hladan, razoren i nepristupačan prostor u koji se dolazi iz nužde, a ne iz izbora. Selenićev Beograd nije dekor već aktivni deo Istrefovog iskustva.

Prvi susret sa gradom vezan je za fizičku težinu svakodnevice. Istref i Džavid odmah po dolasku ubacuju u podrum pola tone kostolačkog uglja. Selenić ovako beleži atmosferu posleratne oskudice: „On i Džavid čuče prislonjeni uz kućni zid, jedan sa leve, drugi sa desne strane malog, otvorenog podrumskog prozora iz koga dopire, svežim vazduhom razblažen, ali još jak miris drveta, prašine i memle. Upravo su završili ubacivanje pola tone kostolačkog uglja koji je Džavid uspeo da nabavi u oskudnom Beogradu. Mada nigde ničega nema, ipak se u velikom gradu nekako i negde uvek iščeprka lignitske prašine lošeg kostolačkog uglja, poneka oblica tisovine iz koje voda curi kad se prstom pritisne, ali koja osušena uz vatru, vatru ipak održava u ishlađenim beogradskim kućama.“

Na ovom mestu se jasno vidi osnovna karakteristika Selenićevog Beograda posle rata. Grad je hladan, razrušen i bez resursa, ali njegova veličina i složenost omogućavaju da se „uvek nešto iščeprka“. Siromaštvo je opšte, ali preživljavanje je moguće jer u velikom gradu uvek postoji neki skriveni izvor.

Istrefov lični šok dolaska u Beograd postavljen je u širi okvir podeljenog sveta. Selenić uvodi jedan od najvažnijih motiva celog romana, podelu društva na „dva kraljevstva“. Istref se toga seća već prvog dana u Beogradu: „Pada Istrefu na pamet da je još onda, tek dečak, tek zapravo skinut s kamena na kome je proveo ceo dotadašnji život, upravo otrgnut od ljudi Bregova za koje je do juče mislio da su jedini na svetu, jedva prispeo u taj basnoslovni Beograd, da je već tog popodneva na Kotež-Neimaru smatrao da su čovečanstvo i kosmos podeljeni na dva kraljevstva koja se međusobno ne poznaju i u kojima se, naizmenično, ne zna za postojanje onog drugog.“

Ta dva kraljevstva Selenić opisuje konkretno i detaljno. U jednom su, piše on, „ljudi retki i posebni, razbacani po pašnjacima, jedan čovek u belom platnu, među dvadeset ovaca, ćutljiv i usamljen pod velikim nebom koje može sa okolnih vrhova, ako se popne na prste, rukom dohvatiti“. U drugom su „ljudi mravi, siti i gavanski bogati u svojim suvim i prostranim stanovima što su kao saće po velikim košnicama, tako raspoređeni da u njih ni kurjak, ni mećava, ni lukavstvom, ni silom prodreti ne mogu“.

Selenić dalje pravi jasne razlike između ta dva sveta. U prvom, deci daju „lepa islamska imena, kako je to Muhamed alejhiselam naredio“, dok u drugom ljudi imaju „visoka bleda čela, bezvoljne mišiće i plitke cipele, jer nigde blata nema“. Nad jednim kraljevstvom „orlovi lete“, a kroz drugi „tramvaji grme“. U jednom „lako ubiju“, u drugom „dugo umiru“. U jednom žene „kriju, pa iz njih decu vade“, a u drugom „žene, belje od vila, u ružinom ulju okupane, providnije od anđela svima pokazuju“.

Ovo Selenićevo poređenje nije samo etnografski kontrast. Time se uspostavlja osnovna Istrefova dilema: on fizički napušta jedno kraljevstvo, ali mentalno još uvek živi u njemu. Beograd je, u tom smislu, nepoznat, zatvoren prostor, pun nejasnih pravila i nevidljivih granica.

Istref i Džavid ubrzo nalaze privremeno boravište u podrumu u Zahumskoj ulici, iza Vukovog spomenika, gde već žive Nusret, Hamdija i Sadik. Selenić detaljno opisuje tu prvu beogradsku bazu: „Džavida i Istrefa, naime, odmah po dolasku u Beograd, primili su na stanovanje Nusret, Hamdija i Sadik, trojica Šiptara iz Slapužana kod Suve Reke, koji su pristigli nekoliko meseci ranije i domogli se izvanrednog podruma iza Vukovog spomenika, u Zahumskoj broj 6. Odaja je bila mala, kada se njih petorica opruže za spavanje, zauzmu sav prostor između dva zida, ali je imala dve velike i retke prednosti koje su im zdravlje i život čuvale od propadanja.“

U suterenu je bilo toplo zbog kuhinje zastavnika JNA koja se nalazila iznad njihove prostorije, a hladnoća je u njihov „vilajet“ ulazila samo zaobilazno, kroz drugi podrum. U tom skučenom prostoru, koji je Selenić nazvao „arbanaška kraljevina“, postojala su jasna pravila ponašanja i unutrašnji red. „U toj kvadratnoj prostoriji tri sa tri, visokoj samo dva metra, vladala su pravila, poštovali se običaji, molilo se Bogu, sledili se primeri, pevale pesme, pamtile se uspomene, govorilo se jezikom starog kraja.“

Zanimljivo je da Istref te dane pamti kao sigurne, uprkos siromaštvu i skučenosti. „Znalo se šta ko sme, i zbog čega je nešto zabranjeno, ko je prvi i ko poslednji, šta je čija dužnost i koja su mu prava“, piše Selenić, dodajući da Istrefu „ti dani ostaju u sećanju po unutarnjoj sreći i spoljašnjoj izvesnosti“.

Ovaj osećaj sigurnosti u podrumu podvlači kontrast sa samim gradom. Beograd je spolja haotičan, hladan i razrušen, ali unutar malih etničkih enklava postoji jasan red.

Grad je za Istrefa u prvom periodu uglavnom neosetljiv i ravnodušan. Selenić beleži njegov odnos prema beogradskom prostoru pre nego što upozna Vladana: „Istref, naime, nije ništa imao protiv mora beogradske ravnodušnosti kroz koje je već godinu dana uspešno plivao.“ Beograd ga ne prihvata, ali ga ni ne odbacuje. On je jednostavno samo još jedan neprimećen stanovnik velikog grada.

Istrefov prvi beogradski period pokazuje kako Selenić gradi sliku grada ne kroz monumentalne prizore, već kroz podrumsku vlagu, hladnoću, ruševine i privremena skloništa u kojima se snalaze došljaci. U tom ranjenom gradu Istref još ne pronalazi identitet ni pripadnost, ali polako uviđa da između dva kraljevstva nema oštre granice, već samo neprestano prelaženje iz jedne stvarnosti u drugu. Beograd ga za sada prima bez topline, ali i bez neprijateljstva, kao mesto koje ne nudi sigurnost, ali omogućava opstanak. Tek u ulasku u kuću na Kosančićevom vencu 7, i u susretu sa Vladanom Hadžislavkovićem, grad će za njega početi da dobija oblik, pravila i lična značenja, čime počinje sledeća faza njegovog beogradskog života, o kojoj će biti reči u narednom nastavku.

Piše: Milan Aranđelović