Strip “Alan Ford”, čiji je prvi broj u Italiji izašao u maju pre 46 godina, odavno je na ovim prostorima stekao kultni status i verne obožavatelje.

Kao i nekad njegova se britka satira i dalje redovito citira, čak i među onima koji ne znaju ko je Grunf, ali ne mogu se ne složiti s njegovim glupavim, a istovremeno logičnim krilaticama, poput one da je “bolje ispasti budala nego iz voza”.

Izjave tog bivšeg pilota i beznadežnog pronalazača legendarne su među ljubiteljima stripa, štampaju se na majice po uzoru na Grunfa, razmenjuju u razgovorima, te se, kao i dijalozi među likovima, pamte, prepričavaju i, iako smo ih puno puta čuli, ne gube na duhovitosti.

“Ko leti vredi, ko vredi leti, ko ne leti, ne vredi”, “Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega”, “Bolje izdati knjigu nego prijatelja”, “Ako kaniš pobediti, ne smeš izgubiti”, “Bolji je nečastan beg nego častan poraz” i “Bolje živeti sto godina kao milioner, nego sedam dana u bedi”, samo su neke od izjava tajnih agenata Grupe TNT koje su se, poput njihovih imena, ukorenile u našem svakodnevnom govoru.

U ‘politički nekorektnom’ stilu stripa tako se ponekad nekoga malog rasta i velikog nosa naziva Bobom Rockom, mnogi će u svom radnom okruženju prepoznati ponekog Debelog Šefa ili pak Broja 1, koji uz pomoć ‘male crne knjižice’ vuče sve konce, a nedvojbeno je i o kakvom je poslovnom dogovoru riječ kada se spomenu one Sir Oliverove “Halo Bing, kako brat?” i “Cijena? Prava sitnica”.

Generacija koja je odrasla uz strip danas vjerojatno sve bolje razumije Jeremijinu jadikovku “boli me sve i još mnogo toga”, zna se da kada se za nekog kaže da ima ‘Superhikov dah’ ne znači da miriše po ljubičicama, a jasno je i zašto korumpirani političari podsjećaju na svinjolike gradske vijećnike iz stripa.

Antun Halonja, viši znanstveni suradnik s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, smatra kako stripovi, iako se doživljavaju bezvrijednima i trivijalnima, a njihov jezik manje vrijednim, zaslužuju punu pozornost jezikoslovaca i stilističkih analiza, osobito kada je riječ o klasiku kao što je “Alan Ford”.

Kod stripovnog jezičnog izraza, ograničenog prostorom sličice, postoje dvije oprečne situacije, jedna u kojoj je vizualna poruka dominantna, a jezična svedena na minimum, s uzvicima poput “Aaargh!” te druga u kojoj je verbalna poruka vrlo razvijena i dominira nad crtežom, napomenuo je. U “Alanu Fordu” te su dvije situcije vrlo spretno uravnotežene, pa osim simpatičnih likova legendarne Grupe TNT, pamtimo njihove jezične dosjetke koje su malo-pomalo ušle u svakodnevni govor, zahvaljujući sjajnomu prijevodu i prilagodbi Nenada Brixyja s talijanskoga, rekao je Halonja za Hinu.

Iako je to bio satirički i crnohumorni prikaz društva, cenzori zemlje u kojoj ona “Neprijatelj nikada ne spava” kao da se prirodno nadovezuje na fordovsku “Tko spava, nije budan”, nisu mogli prijeći preko nacističkog znakovlja koji su stoga nevješto brisani ili precrtavani, jedna je visoko uzdignuta desna ruka čak bila prepravljena da stoji uz tijelo, a bila je i zabranjena čitava epizoda u kojoj se TNT-ovci nalaze s Titom.

“Ljude treba odgajati i obrazovati, a ne zabranjivati im jer tako neke stvari napravite još važnijima nego što uistinu jesu”, rekao je dizajner Mirko Ilić, dodavši da mu se “Alan Ford” nikada nije sviđao, bio mu je loše nacrtan i dosadan i tada je čitao američke underground stripove. Ipak mogu razumjeti kult tog stripa, možda je uspio zato što su mu likovi bili u raspadu, baš kao i zemlja u kojoj smo živjeli, utvrdio je.

Unatoč tome što se država odavno raspala, popularnost stripa i dalje traje, o čemu svjedoče domaći internetski portali s oglasima, na kojima se pojedini raritetni rani brojevi, bez obzira što su izlizani i poderani, nude za nekoliko stotina kuna, dok talijanski originali dosežu i cijenu od par tisuća kuna.

Izvor: N1info

Comments

comments

Related Posts