Romani “Vlad: posljednja ispovijest” i “Grad zvani Armagedon: Konstantinopolj 1453” britanskog pisca Krisa Hamfriza opisuju poznate osobe i događaje svjetske istorije: Vlada Drakula i pad Konstantinopolja. Roman “Vlad” je knjiga o istorijskoj ličnosti Vladu Drakulu, vlaškom knezu iz 15. vijeka o kojoj se jako malo zna, a i ono što se zna su iskrivljene istine uglavnom vezane za vampire.

Ovaj roman prikazuje strasti koje su gonile Vlada Drakulu na mučenja, bitke i očaj. “Grad zvani Armagedon” je saga o padu veličanstvenog grada Konstantinopolja ispričana kroz sudbine vojnika, sultana, proroka i pripovijedača.

Kris Hamfriz je britanski glumac, romanopisac i dramski pisac. Čitava porodica mu je glumačka. Rođen je u Torontu, do sedme godine živio je u Los Anđelesu, a zatim u Velikoj Britaniji. Glumio je u mnogim filmovima i televizijskim serijama. Pod imenom K. K. Hamfriz objavio je nekoliko istorijskih romana i djela za mlade. Živi u Vankuveru sa ženom i sinom.O pisanju romana „Vlad: Posljednja ispovijest“ Kris Hamfriz je na početku razgovora rekao:

– Postojalo je nekoliko prepreka pri pisanju ovog romana: složenost istorije; otkriće da je većina onoga što znamo o Vladu propaganda od strane njegovih neprijatelja; strah od “humanizacije” čudovišta; spoznaja da to nijesam mogao učiniti jer je on već bio human. “Ne vjerovati ničemu što sam čuo”, postao je moj moto.

Koliko je Vaš Vlad Drakul različit od legendarnog Drakule Brema Stokera?

– Stoker je, u svom sjajnom romanu, uzeo citat za koji je otkrio da “Drakula” znači: “Đavolji sin” i odmah je promijenio ime svog junaka od ‘Vampira’ u ‘Drakulu’ – i tako je stvorena industrija! Pravi Drakula je bio princ Vlaške, centralne pokrajine današnje Rumunije, iako je rođen u Transilvaniji (popio sam pivo u kući u kojoj je on rođen, 1431.) Mislim da je on bio čovjek velikih kontrasta. Ali u srži je bio patriota koji se borio protiv neprijatelja svoga carstva, neprijatelja ‘dobre’ vladavine, i unutar i izvan zemlje. Imao je nevjerovatan život koji je uključivao dosta ubijanja raznim metodama, mada on nikada nikoga nije ugrizao za vrat. Osim možda dok je vodio ljubav.

Šta nam možete reći o formi vašeg romana? U stvari u okviru njega postoje tri “ispovijesti”. Kakve?

– Materijal je bio tako ogroman, priča veoma složena, a ja ne volim da držim časove istorije. Međutim više nego u bilo kojoj drugoj mojoj knjizi, čitaocu je zaista bilo potrebno da zna o svijetu iz koga je došao Vlad, njegove specifične okolnosti, da razumiju ono što je formiralo njegov karakter, ono što čini njegov put. Da bi sve to uklopio smislio sam da koristim izrazito gotski drveni uređaj – ispovjedaonicu u tamnici i tri osobe koji su ga najbolje poznavale – njegovu ljubavnicu, njegovog najstarijeg druga i njegovog ispovjednika. Ljudi koji su ih tu doveli trebalo je da saznaju istinitu priču o Vladu, a ne mitove koji su se prikupili oko njega čak i za života. Dakle, periodično u knjizi mogu se vratiti na ispovjedaonicu, do tamnice i dobiti puno istorije mimo glavnog toka romana, a prije nego što se brzo vratim ono što volim: na likove i priču.[Kris Hamfriz] FOTO:Možete li nam objasniti Vladov odnos sa Turcima, i kako je taj odnos uticao na oblikovanje njegove ličnosti?

– Po meni, to je bio put ka njegovom liku i prvi veliki šok mog istraživanja: da su čovjeka koji je stekao svoju reputaciju nabadanjem Turaka na kolac, podigli, odgajali Turci. Čak što više, odgajan je i obrazovan kao privilegovani taoc u najboljoj školi na svijetu. Moguće je da je on sreo poznatog Mehmeta tamo – jedan i drugi su rođeni u roku od godinu dana. Takođe je istina da je živio u luksuzu pet godina, a potom je on bačen na dvije godine u najgori zatvor u Turskoj kada je imao 15 godina. U psihološkom smislu se činilo da je to stožerna tačka, u vrijeme kada je Vlad odlučio da bude ono što je bio. Ja sam izmislio moto zatvora, tako što sam izmislio državnu školu za mučenje: “Mučiš druge tako da oni ne mogu tebe da muče”. Nijesam opravdavao njegove naredne postupke zbog zlostavljanja koje je pretrpio. Ali mislim da sam ih pomalo objasnio.

Koliko je danas jak kult Vlada Drakula u Rumuniji. Da li su njegov lik i djelo ostavili traga na neku sferu života u Rumuniji?

– To je opasno područje. Tiranin Čaušesku je koristio Vlada kao nacionalnog heroja, jakog čovjeka – koji je bio krstaš i koji je napravio zemlju sa najviše bezakonja u Evropi, pet godina je sprovodio zakon politikom nulte tolerancije: ako neko počini zločin, biće nabijen na kolac. Ali i dalje do današnjeg dana, mnogi Rumuni ga vide kao mjerilo za pravdu. Na mnogo načina on je to i bio.

Šta je po vašem mišljenju tajna velikog uspjeha ovog romana?

– Mislite da je uspješan? Hvala vam na komplimentu! Vjerujem da su mnogi ljudi, uprkos okrutnostima koje je Vlad činio, razumjeli odakle je on došao i zašto je činio ono što je činio. Tu je i žalba na ranjenog junaka. Bio je beskompromisan kao i mnogi takvi ljudi. Al, on je bio sposoban za velike ljubavi – za ljude, za svog Boga, za svoju zemlju. Govorim sada o mom Vladu. Ja sam pisac, a ne političar ili istoričar. Neko drugi bi mogao imati vrlo drugačiji pogled na njega.

“Grad zvani Armagedon” je roman o opsadi i padu Konstantinopolja 1453. Koji ste istorijski trenutak željeli da opišete u ovom romanu?

– Tu je više riječ o mjestu nego o trenutku. Zaljubio sam se u Istanbul, posjećujući ga u povratku iz Rumunije sa mog istraživačkog puta o Vladu. Taj grad je dugo vremena bio presudan, a cijela priča o opsadi oduzima dah, pa sam morao da je napišem.

Koliko je pad Konstantinopolja oblikovao tadašnji svijet?

– Govoriću ponovo sa pozicije romansijera, a ne istoričara. Ali, do 1453. godine Konstantinopolj je bio veoma bolesno mjesto – relikt jednog carstva, zaobilazno, vlast mu je dila u stalnom slabljenju. Hrabri muškarci i žene su se borili da ga odbrane, da ga preuzmu. A onda, postao je grad moći zato što je osvojen.

Kako ste u vašem romanu opisali lik mladog sultana Mehmeta?

– To je interesantno pitanje. Mehmet se znatno razlikuje u moja dva romana o njemu. U “Vladu” mi je bio potreban da bude antagonista, pravi neprijatelj, pa sam pojačao njegovu okrutnost i bijes. U romanu “Grad zvani Armagedon” htio sam da priznam njegovu genijalnost. Zauzeće Konstantinopolja je bilo izvanredno postignuće za nekog ko ima 21 godinu. On je i dalje bio sklon okrutnosti, ali je bio i briljantan učenjak, general … i vrtlar!

Pisac ste istorijskih romana Zašto vas istorija intrigira? Šta možemo danas naučiti iz primjera prošlosti?

– Oduvijek sam volio priče iz prošlosti, pogotovo priče o ratovima i avanturama. Drago mi je što živim u mjestu sa koga mogu da ih posmatram, pišem o njima, a da ne budem prisiljen da učestvujem u njima. Prošlost nas iznova i iznova upozorava na naše ludosti. Avaj, čini se da mi uvijek zanemarujemo njene lekcije.

Recite nam nešto o sebi, po profesiji ste glumac… Kako ste počeli sa pisanjem?

– Ja sam glumac i volio sam tu profesuju godinama. Ali, kao glumac morate da čekate dozvolu da pričate priče – a to su priče drugih ljudi. Htio sam da budem zadužen najmanje za svoju kreativnost. Imao sam toliko priča da kažem. Konačno, nakon godina tog željenja, našao sam volju za to. Na to sam natjerao sebe prijavljivanjem za takmičenje – 24 sata pisanja drama – na kome sam pobijedio! Napisao sam još dva dramska komada, ali sam sanjao o pisanju istorijske fikcije. Na kraju sam to i učinio.

Ljudi prije svega žele seks i nasilje

U romanu sam razdvajao činjenice od propagande. Nema suminje da je Vlad Drakul činio užasne stvari – kao što je nabijanje na kolac na hiljade ljudi. Ali je isto tako istina da su o njemu govorili uglavnom muškarci koji su ga mrzjeli i željeli su da ocrne njegovo ime. A imali su i sredstva za to – štamparije su počele da šire religiozni materijal 20 godina pošto je Vlad svrgnut. Ali, kao i kod drugih velikih tehnoloških skokova, pa i Interneta, ljudima brzo dosade informacije. Ono što oni stvarno žele je seks i nasilje. Štampari su željeli pamflete koje mogu prodati. Drakulina djela su omogućavala fantastične tiraže. Postojalo je mnogo intrigantnih stvari koje sam otkrio. Na primjer, svi knezovi Evrope ignorisali su poziv pape za krstaški pohod protiv Turaka 1462, a Vlad je sam, u malenoj Vlaškoj, podigao krstaš barjak – i bio je blizu da ubije sultana! Do današnjeg dana, Vlad se uzdiže kao mjerilo pravde i poštenja u svojoj postojbini. Okrenuo je najbezakoniju državu u onu u kojoj se najviše poštuje zakon koristeći metodu “nulte tolerancije”.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me

Comments

comments

Related Posts