SIC! je promijenio kurs – kao što ga je mijenjao već nekoliko puta – zato što smo iscrpili jednu temu, pa čak i formu. Kad su neke ideje o savremenoj bh. književnosti (angažovano-apatridskoj i bošnjačkoj) svedene na fraze od strane kritičara, koji ne objavljaju u SIC!-u, pa – da budem iskren – i od nas samih, ja sam kao urednik osjetio da su potrebne i nove teme i nove forme. S druge strane, i logično je što su književna djela u ovom trenutku dobila više prostora: nakon što smo ukazali šta je u našoj savremenoj književnosti sasvim bezvrijedno, valjalo je dati prostora i onom što je vrijedno, pa i onom što je koliko-toliko vrijedno. To, dakle, ne znači da ”angažovana” književnost i kritika neće proći – što bi zlobnici rekli – kroz toplog zeca naše pažnje. A možda se vratimo i političkoj teoriji, možda ponovo krenemo mijenjati svijet. Ko će znati… Sudbina pisaca – i pri tom ne mislim samo na književnike – bezobzirno je ironična. Možda će sreća biti u tome ako se ispostavi da nismo pravi pisci

1. Izašao je 15. broj časopisa SIC!, šta tematski i sadržajno obuhvata, te u kojoj mjeri je drugačiji od ranijih brojeva?

Ovaj broj je različit od prethodnih i sličan prethodnom. Nekoliko brojeva unazad okosnicu SIC!-a činili su književnokritički prilozi, dok u posljednja dva broja dominiraju oni književni. Iako je u 15. broju još uvijek više eseja nego proze ili poezije, ipak je više poezije i proze nego (one oštre, sicovske) kritike. U svakom slučaju, više je poezije i proze nego u devetom, desetom, jedanaestom broju, i mnogo više – dozvoliću sebi da to kažem, budući da nisam pisac – kvalitetne književnosti nego u dva-tri ranija broja

Iz ovog broja, izdvojio bih prozu Damira Šabotića, Bojana Babića i Haruna Dinarevića, poeziju Miloša Živanovića, Tomice Ćirića, Almira Kljune, Dragoljuba Stankovića i Mirnesa Sokolovića, esej Maje Abadžije o Pekićevom Besnilu, pregled postjugoslovenskog distopijskog romana Saše Ćirića, i jednu impresiju Božidara Radoševića o savremenoj hrvatskoj poeziji.

2. Šta je razlog promjenama tematsko-idejnog kursa?

Da ne bih pomogao malom broju vaših i naših čitalaca da dovedu sebe u zabludu, najprije ću kazati da ta promjena kursa nije posljedica blagodidaktičkih replika pojedinog broja naših nevjernih čitalaca koje, stavljene pod lupu zvanu poetski jezik, poručuju kako je SIC! ”agresor na književnu Bosnu i Hercegovinu” i kako je naša književnokritička djelatnost – ”poetocid”. Da imam smisla za nadrealističku ironiju i estetsko-etičku provokaciju svakako bih navedenim odrednicama zamijenio onu ”časopis za po-etička istraživanja i djelovanja” koju SIC! trenutno nosi.

Ovako ću pak biti ozbiljan i kazati da je poratno-tranzicijski duh banalnosti izvršio agresiju na bosanskohercegovačku književnost, a zatim i poetocid. Da bi se naša književnost oporavila od trauma, koji su joj nanijeli nemili događaji iz bliske prošlosti i iz njih proistekli zlo-duh banalnosti, i da bi nadoknadila žrtve u vidu prerano ubijenih (čitaj: objavljenih) književnih djela i prerano kanoniziranih (čitaj: ubijenih) pjesnika, potrebne su godine i godine. Oporavak je, dugoročno gledajući moguć, premda nije vjerovatan.

SIC! je promijenio kurs – kao što ga je mijenjao već nekoliko puta – zato što smo iscrpili jednu temu, pa čak i formu. Kad su neke ideje o savremenoj bh. književnosti (angažovano-apatridskoj i bošnjačkoj) svedene na fraze od strane kritičara, koji ne objavljaju u SIC!-u, pa – da budem iskren – i od nas samih, ja sam kao urednik osjetio da su potrebne i nove teme i nove forme. S druge strane, i logično je što su književna djela u ovom trenutku dobila više prostora: nakon što smo ukazali šta je u našoj savremenoj književnosti sasvim bezvrijedno, valjalo je dati prostora i onom što je vrijedno, pa i onom što je koliko-toliko vrijedno. To, dakle, ne znači da ”angažovana” književnost i kritika neće proći – što bi zlobnici rekli – kroz toplog zeca naše pažnje. A možda se vratimo i političkoj teoriji, možda ponovo krenemo mijenjati svijet. Ko će znati… Sudbina pisaca – i pri tom ne mislim samo na književnike – bezobzirno je ironična. Možda će sreća biti u tome ako se ispostavi da nismo pravi pisci.

3. SIC! već nekoliko godina, čini se, revnosno dokumentuje najvažnija kretanja u našoj književnosti, te ih kritički propituje, kako gledate na ono što je iza vas, te gdje vidite mjesto časopisa čiji ste urednik kada je u pitanju naš aktuelni književni trenutak?

SIC! je, čini mi se, imao izvjestan utjecaj na bh. i regionalnu književnu javnost. Što svakako nije bila posljedica naših namjera ili želja.

S jedne strane, imate pisaca koji su, postavši predmetom kritike u SIC!-u, u svojim pjesmama i pričama počeli biti još bolji ljudi (u pogrdnom smislu riječi dobar). Štaviše toliko su postali angažovani da im se djela od satiričnih parodija angažmana razlikuju samo po činjenici ozbiljnosti njihove književne namjere. S druge strane, naći ćete i stanovit broj mladih pisaca, koji su, bojeći se angažovaničkih tema i formi skrenuli u drugu krajnost, pa – lišeni poetskog šarma ili makar književnohistorijskog trenutka hermetista poput Unagretija ili Montalea – pisali ponekad i lošije nego prije pojave SIC!-a. To je bila komedija nesporazuma; ili tragedija nesporazuma, as you wish.

Slično je bilo i s kritičarima. Jedan dio njih je, nakon pojave SIC!-a, tražio od književnih djela da budu još subverzivnija nego ranije, dok su drugi samo počeli samo ponavljati samo onu frazu ”da je u književnosti važno i ono kako se kaže”.

Tako je SIC! u svom edukativnom smislu možda izvršio loš utjecaj zbog čega sam, ponekad, prilično radostan. A, opet, moguće je da na navedeni razvoj navedenih pojava SIC! nije imao nikakav utjecaj na pisce… U tom slučaju bih bio ponosan na pet proteklih godina naše aktivnosti. Shodno tome, a s obzirom i na aktuelni književni trenutak, mjesto SIC!-a vidim u biblioteci Osnovne škole ”Enver Čolaković” u Janjićima kod Zenice, na polici predviđenoj za savremenu književnost Azorskih ostrva, što je dakako umišljeno budući da više nemamo štampane primjerke.

4. U proteklim godinama oko SIC-a i njegovih stavova često su se vodile polemike, u kojoj mjeri je to doprinijelo kvalitetu časopisa i kako uopšte gledate na polemike u našoj književnosti?

Polemike (bi trebalo da) imaju prije svega obrazovno-odgojnu funkciju. I to više za autore, koji u njima učestvuju, nego za čitaoce. Čitalački kolektiv – čiji bih reprezentativac i sam mogao biti, u smislu koji slijedi – najčešće prilazi polemikama kao što slučajni prolaznici na ulici zastanu ugledavši tuču, te je teško da će dobiti od nje bilo šta osim utažavanja zlurade znatiželje. Kazavši kako polemika treba biti odgojno korisna, nisam mislio da protivnici jedan drugog trebaju naučiti pristojnom ponašanju. Naprotiv; polemika bi mogla služiti da jedan te isti učesnik – pročitavši nakon nekog vremena tu polemiku u kojoj je dao oduška svojim strastima i emocijama – hladne glave sagleda raskošnu neplemenitost vlastitih motiva i misaonih grešaka koje takvi motivi proizvode. Koliko je ta autodidaktika pomogla SIC!-u i njegovim autorima? Mislim da njezin učinak nije zanemariv.

Tako sam i sam dosta toga dobrog u odgojno-obrazovnom smislu dobio iz polemike 7000 maraka u Sibiru objavljene u aktulenom broju SIC!-a. Tu sam, naime, napisao kako je, na portalu Strane.ba, mladi pjesnik Almin Kaplan intervjuisao Marka Vešovića, prigovarajući neizravno Kaplanu zbog načina na koji izražava osjećaj poštovanja prema književnom autoritetu. Kaplan, međutim, nije intervjuisao Vešovića na Stranama. Zahvaljujem se ovom prilikom članu redakcije tog portala koji me blagonamjerno obavijestio da je navedena informacija netačna, te se izvinjavam Kaplanu, ukoliko se osjetio povrijeđenim, jednako i ukoliko se nije osjetio povrijeđenim zbog tog mog pogrešnog navoda. U oba slučaja izvinjavam se i javnosti, koju sam dezinformisao.

Istina je sljedeće: Kaplan je napravio izbor iz Vešovićeve poezije i objavio ga (kao prvi prilog) na Stranama. S Kaplanom je radila intervju u Oslobođenju Amila Kahrović-Posavljak, a na Stranama je, odmah nakon objave izbora iz Vešovićeve poezije, objavljen intervju koji je s Miljenkom Jergovićem radio Elvedin Nezirović. S priličnim stidom, priznajem da sam, pišući 7000 maraka, pomiješao Kaplana s Nezirovićem, Amilu Kahrović-Posavljak s Kaplanom, Jergovića s Vešovićem, Kaplana s Vešovićem, Nezirovića s Amilom Kahrović-Posavljak i Kaplana s Nezirovićem.

S jednakim osjećanjima, dodajem da je i psihološka opaska o Kaplanovom odnosu prema klasiku naše poslijeratne književnosti – neistinita, budući da Kaplan u tom nepostojećem intervjuu nije izražavao – niti je mogao izražavati – poštovanje prema Vešoviću, već je Vešović u izboru vlastitih pjesama na Stranama i u intervjuu Amile Kahrović-Posavljak s Kaplanom – odao golemo priznanje mladom pjesniku Kaplanu.

5. Kako shvatate književne časopise danas, koja im je svrha i u kojoj mjeri su časopisi na našem književnom prostoru mogući i živi?

Svrha književnih časopisa je u tom što su oni prostor na kojem se – za razliku od dnevnih novina, sedmičnika, portala za agencijske vijesti i sl. – može pisati, bez one nepotrebne pretpostavke da književnost ima svrhu koju građansko društvo, tj. praktični čovjek može pojmiti kao ozbiljnu. Krenuo sam, ubrizgavši u mozak priličnu dozu melanholije, da odgovorim koliko su književni časopisi danas & ovdje mogući i živi, ali ugledah da se iz prethodne rečenice može iščitati i moj stav o tom dijelu vašeg pitanja, te ne bih da duljim bespotrebno.

*Intervju prenosimo iz Oslobođenja

Comments

comments

Related Posts