Sve ovo doprinosi tome da se karte pomiješaju. Nije se uzalud do sada igralo riječima i izigravalo vjerovanje da odricanje ima smisla životu nužno vodi u izjavu da život nema smisla. Zaista, ne postoji nikakva usiljena srazmjera između ova dva suda. Jedino je potrebno da odbijemo da nas zavedu zbrke, razdori i nedosljednosti na koje smo do sada ukazivali. Potrebno je da se sve to odbaci i da se ide pravim putem prema istinskom problemu. Čovjek se ubija zato što život nema smisla, eto nesumnjive, pa ipak neplodne, istine jer je već otrcana i opće poznata

Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvo. Odgovor na suštinsko filozofsko pitanje jeste zapravo razmišljanje o tome da li život vrijedi ili ne vrijedi da se proživi. Sva ostala pitanja- da li svijet ima tri dimenzije, da li duh ima devet ili dvanaest kategorija- dolaze nakon toga. To su igrarije, treba najprije da se odgovori na ovo suštinsko pitanje. Ako je istina, kao što to želi Niče, da se jedan filozof, da bi bio cijenjen, mora da propovijeda vlastitim primjerom, onda ćemo da shvatimo značaj tog odgovora jer će on da prethodi završnom činu. Sve su to očiglednosti koje su bliske srcu, ali koje treba da se prodube da bi postale jasnije i duhu.

Ako se zapitam na osnovu čega zaključujem da je takvo pitanje važnije od nekog drugog, odgovaram da je to zbog postupka na koje ono obavezuje. Nikada nisam vidio nekoga da je umro zbog ontoloških argumenata. Galilej, koji je zastupao jednu značajnu naučnu istinu, javno je se odrekao, najlakše na svijetu, čim je ona njegov život dovela u opasnost. U izvjesnom smislu, postupio je dobro. Ta istina nije vrijedila da zbog nje bude spaljen. Potpuno je nevažno da li se Sunce okreće oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca. Sve u svemu, to je beznačajno pitanje. Nasuprot tome, vidim da mnogi ljudi umiru jer smatraju da život nema smisla. Vidim i neke druge koji se paradoksalno ubijaju zbog ideja ili iluzija koje njihovim životima daju izvjesni smisao (ono što nazivao razlogom za život istovremeno je i izvanredan razlog da se umre). Smatram, dakle, da je smisao života najvažnije pitanje. Kako na njega da se odgovori? Za sve suštinske probleme, podrazumijevam tu i one koji mogu da dovedu do smrti, kao i one koji uvećavaju strast za životom, vjerovatno postoje samo dva metoda La Palisov i Don Kihotov. Jedino ravnoteža očiglednog i lirskog može da omogući istovremen pristup i emocijama i jasnoći. U jednom predmetu, istovremeno tako skromnom i tako prepunom patetike, učena i klasična dijalektika, dakle, mora da ustupi mjesto jednom skromnom duhovnom stavu, koji u isti mah proističe iz zdravog smisla i iz simpatije.

O samoubistvu se uvijek raspravljalo samo kao o društvenoj pojavi. Nasuprot tome, ja ovdje započinjem pitanjem o odnosu individualne misli i samoubistva. Takav čin priprema se u tišini srca, poput nekog velikog djela. Ni čovjek sam za njega ne zna. Jedne večeri, on puca ili se davi. Pričali su mi jednom o nekom građevinskom poslovođi koji se ubio zato što je izgubio kćerku prije pet godina, da se od tog doba mnogo promijenio i da ga je događaj potpuno „potkopao“. Ne može da se poželi preciznija riječ. Početak mišljenja, to znači i početak vlastitog potkopavanja. Društvo u tim počecima ne može mnogo da učestvuje. Crv se nalazi u čovjekovom srcu. Tu on i treba da se potraži. Treba da se prati i razumije ta smrtna igra koja vodi od lucidnosti suočene sa egzistencijom do bijega izvan svjetlosti uma.

Postoji mnogo razloga za jedno samoubistvo, i uopće uzevši, najočigledniji razlozi nisu uvijek bili i najefikasniji. Samoubistvo se rijetko izvodi (pretpostavka, ipak, nije isključena) na osnovu rasuđivanja. Ono što izaziva krizu gotovo uvijek je nemoguće kontrolisati. Novine često govore o „intimnim tugama“ i „neizlječivim bolestima“. Ovakva objašnjenja su prihvatljiva. Međutim, potrebno je da se zna i to da li je baš tog dana očajnikov prijatelj s njim razgovarao nekim ravnodušnim tonom. Možda je on i krivac. Jer i to može da bude dovoljno da podstakne svu ogorčenost i svu obeshrabrenost, koje su do tada bile još skrivene. Ali, ako je teško da se odredi tačan trenutak, suptilan korak u kome se duh odlučio na smrt, mnogo je lakše izvući iz samog čina posljedice koje on pretpostavlja. Ubiti se, u izvjesnom smislu, kao u melodrami, znači priznati da nas je život prevazišao i da ga nismo razumjeli. Međutim, ne idimo suviše daleko u ovim analogijama, nego se vratimo običnim riječima. To samo znači priznati da život „nema smisla“. Naravno, živjeti nikada nije lako. Mi obično nastavljamo da činimo postupke koje nam život nameće iz mnogobrojnih razloga, od kojih je prvi svakako navika. Umrijeti dobrovoljno znači samo priznati da smo prepoznali, čak instinktivno osjetili, beznačajan karakter te navike, odsustvo bilo kakvog dubljeg razloga za život, besmislen karakter svakodnevnog djelovanja i beskorisnost patnje.

Koji je, dakle, taj neuhvatljivi osjećaj koji duhu oduzima san neophodan za život? Svijet koji možemo da objasnimo, čak i lošim razlozima, blizak nam je. Međutim, naprotiv, u jednom svijetu odjednom lišenom iluzija i jasnoće, čovjek se osjeća kao stranac. To je izgnanstvo bez povratka, jer je čovjeku oduzeto sjećanje na izgubljenu domovinu ili nada u obećanu zemlju. Taj razdor između čovjeka i njegovog života, između glumca i njegovog dekora, to je upravo osjećaj apsurdnosti. Pošto su svi zdravi ljudi razmišljali o vlastitom samoubistvu, možemo priznati, bez dodatnih objašnjenja, da postoji direktna veza između tog osjećaja i težnje ka ništavilu.

Predmet ovog ogleda je upravo odnos između apsurda i samoubistva, ona tačka u kojoj je samoubistvo rješenje apsurda. Mogao bi da se postavi princip da ono što čovjek koji ne vara smatra istinom i treba da upravlja njegovim životom. Vjerovanje u apsurdnost egzistencije treba, dakle, da upravlja njegovim postupcima. Opravdana je radoznalost kad se čovjek zapita, jasno i bez lažne patetike, da li zaključak ovakve vrste zahtijeva da se što brže napusti jedno neshvatljivo stanje. Govorim ovdje, razumije se, o ljudima spremnim da budu dosljedni sami sebi.
Postavljen u jasnim terminima, ovaj problem može istovremeno da izgleda i jednostavan i nerješiv. Međutim, pogrešno se pretpostavlja da iz jednostavnih pitanja proizlaze i jednostavni odgovori i da očiglednost za sobom povlači očiglednost. A priori, i obrnuto izražavajući problem, isto kao što se neko ubija ili ne ubija, izgleda kao da postoje samo dva filozofska rješenja- da ili ne. To bi bilo isuviše lijepo. Ali potrebno je da se uzmu u obzir i oni koji uvijek pitaju, a nikada ne donose zaključke. Ja ovdje jedva pravim neku ironiju: radi se o većini. Isto tako vidim da oni koji odgovaraju sa „ne“, djeluju kao da misle „da“. Ustvari, ako prihvatim ničeansko polazište, onda oni misle „da“ na jedan ili drugi način. Nasuprot tome, dešava se često da se ubijaju oni koji su bili potpuno uvjereni u smisao života. Ove proturječnosti su stalne.

Može čak da se kaže da nikada i nisu bile tako žive kao na ovoj tački gdje, naprotiv, logika izgleda tako poželjna. Opće je mjesto poređenja filozofskih teorija sa ponašanjem onih koji ih propovijedaju. Međutim, treba reći da među misliocima koji su poricali smisao života nijedan, izuzev Kirilova koji pripada književnosti, Peregrinosa koji se rađa iz legende i Žila Lekjera koji se uzdiže iz hipoteze, nije u svojoj logici otišao do potpunog odbacivanja života. Često se navodi, šale radi, Šopenhauer koji je sastavljao pohvale samoubistvu za bogatom trpezom. Međutim, to uopće nije stvar za šalu. Ovaj način da se tragično ne shvati suviše ozbiljno nije tako opasan, ali on završava osudom čovjeka koji tako čini. Treba li onda, pred svim ovim proturječnostima, i nejasnoćama, da vjerujemo da ne postoji nikakav odnos između mišljenja koje možemo da imamo o životu i čina koji izvršavamo da bismo ga napustili? Ne pretjerujemo uopće u tom smislu. U vezanosti čovjeka za svoj život, postoji nešto mnogo jače od svih muka ovog svijeta. Sud tijela vrijedi isto toliko koliko i sud duha, i tijelo uzmiče pred uništenjem. Prije stičemo naviku da živimo nego onu da mislimo. U toj trci koja nas svakim danom gura malo bliže u smrt, tijelo zadržava onu nenadoknadivu prednost. Najzad, suština ove proturječnosti počiva na onome što ću da nazovem „uzmicanjem“, jer je ona istovremeno i manje i više od „zadovoljstava“ u paskalovskom smislu. Smrtno uzmicanje, koje je treća tema ovog ogleda, jeste nada. Nada u neki drugi život koji treba da se „zasluži“, ili obmana onih koji ne žive samo života radi već za neku veliku ideju koja ga prevazilazi, uzvisuje, oplemenjuje, daje mu smisao i izdaje ga.

Sve ovo doprinosi tome da se karte pomiješaju. Nije se uzalud do sada igralo riječima i izigravalo vjerovanje da odricanje ima smisla životu nužno vodi u izjavu da život nema smisla. Zaista, ne postoji nikakva usiljena srazmjera između ova dva suda. Jedino je potrebno da odbijemo da nas zavedu zbrke, razdori i nedosljednosti na koje smo do sada ukazivali. Potrebno je da se sve to odbaci i da se ide pravim putem prema istinskom problemu. Čovjek se ubija zato što život nema smisla, eto nesumnjive, pa ipak neplodne, istine jer je već otrcana i opće poznata. Međutim, da li ovaj napad na život, ovo opovrgavanje u koje smo zaronjeni, proizlazi upravo iz toga što život zaista nema nikakvog smisla? Da li njegova apsurdnost zahtijeva da iz njega pobjegnemo u nadu ili samoubistvo- eto šta je potrebno da se rasvijetli, ispita i objasni, a sve ostalo ćemo da ostavimo po strani. Da li apsurd smrti zahtijeva smrt- ovom problemu treba da se da prednost pred drugima, izvan svih metoda mišljenja i igara nezainteresovanog duha.

Nijanse, proturječnosti, psihologija, koja (jedan) „objektivni“ duh umije uvesti u sve probleme, nemaju svoje mjesto u ovom istraživanju i ovoj strasti. Potrebna je samo jedna nepravična misao, to jest logična. A to nije lako. Uvijek je lako biti logičan. Ali gotovo nemoguće logičan do kraja. Ljudi koji umiru od svoje vlastite ruke slijede tako do kraja silazni put svojih osjećanja. Razmišljanje o samoubistvu daje mi, dakle, priliku da postavim problem koji me jedino i zanima: postoji li logika sve do smrti? To mogu da znam samo ako nastavim rasuđivanje, bez nereda strasti, jedino u svijetu očiglednog, rasuđivanje kome samo ovdje naznačio porijeklo. To je ono što ja nazivam apsurdnim rasuđivanjem. Mnogi su ga započeli. Još ne znam da si su ga se i pridržavali.

Prenosimo sa bloga Gledišta

Comments

comments

Related Posts